Srednovjekovno razdoblje savudrijskog područja obilježile su dvije značajne pomorske bitke.
Prva je ona koja se odigrala 872. godine, a njen opis nam je poznat zahvaljujući mletačkom ljetopiscu Ivanu Đakonu (kraj 10. – poč. 11. st.) i njegovoj Cronicom Venetum, dobrom izvoru za poznavanje hrvatsko-mletačkih odnosa između 805. i 1008. godine (GOLDSTEIN 1992: 172). Naime, kada je 830. god. čitavom europskom Mediteranu zaprijetila opasnost od Arapa, hrvatski su Neretljani sklopili mir s mletačkim duždem Ivanom Patricijakom o obustavi međusobnih sukoba na moru i nesmetanoj plovidbi mletačkih brodova neretvanskim vodama, za što su se Mlečani obvezali plaćati danak.
Međutim, sporazum se nije poštovao i sukobi su se nastavili i dalje. Jedan od tih sukoba dogodio se, kako piše Ivan Đakon, u svibnju 872. god., kada je nakon pada kretskih gusara u strahu za Veneciju mletački dužd Urso Patricijak poslao jedan brod s četrdeset ljudi prema Istri da uhode i dojave ako se pojave Arapi. U isto vrijeme hrvatske su brodice progoneći Arape krstarile istarskim vodama. Mletačka je lađa, ostavivši Grado, krenula prema Savudriji u čijoj su uvali bile smještene hrvatske brodice koristeći tu nekadašnju rimsku luku kao sigurno utočište i prenoćište. Uočivši približavanje mletačke lađe, Hrvati su napravili zasjedu na ulazu u luku i prema zapisima Ivana Đakona „pobili“ sve Mlečane i zaplijenili im lađu: qui cum Gradensi de civitate Istriam pertituri exissent, predones Sclavi, qui in portu Silvoclis reclusi latitabant…. (BRUSIĆ 2010: 252-253). Da je ovdje bila riječ o istim onim Neretljanima hrvatskog kneza Domagoja, koji su nekoliko godina kasnije, 876., opljačkali i spalili Sipar, Umag, Novigrad i Rovinj, vrlo je vjerojatno.
Nijemi svijedoci te spomenute bitke mogli bi biti nalazi ranosrednjovjekovnih amfora te keramičkih kuglastih „bombica“ pronađenih u arheološkom istraživanju 1995. god. (BRUSIĆ 1995: 12-13), na samom ulazu u luku nekadašnjeg antičkog Silba, a tada ranosrednjovjekovne luke Silvoclis, i mogli bi se pripisati nekom od sudionika sukoba što se 872. god. dogodio baš na ovom mjestu. S obzirom da je riječ o tipu amfora koje nisu pronađene nigdje na zapadnoj jadranskoj obali, te za koje se pretpostavlja da su bile proizvođene u nekoj od lokalnih radionica istočnojadranske obale, vjerojatno na području bizantske Dalmacije ili tadašnje ranosrednjovjekovne hrvatske države, može se pretpostaviti da su se te amfore koristile na hrvatskim brodicama što su sudjelovale u tom sukobu. Druga mogućnost bila bi njihova upotreba na lađama kojima su, koristeći se već uvriježenom pomorskom rutom, hrvatski knez Trpimir, njegov sin Petar ili knez Branimir sa suprugom Marušom, između 855. i 879. god., hodočastili prema jednom od tadašnjih najvažnijih kršćanskih svetišta u Čedadu (Cividale), a savudrijska luka im je zasigurno poslužila kao zadnje pristanište prije nego što su pristali u Grado (BRUSIĆ 2012: 252-253). O njihovom, kao i o hodočašću drugih Hrvata, govori zabilješka njihovih imena na marginama pojedinih listova poznatog Čedadskog evanđelistara (MANDIĆ 1963: 342-343).
Na to da su keramičke kuglaste „bombice“, pronađene u neposrednoj blizini ranosrednjovjekovnih amfora, mogle biti neka vrsta ondašnjih ručnih bombi upućuju nalazi sličnog kuglastog oblika, mada od debele staklene mase ili od željeza, koji su se tijekom 17. st. koristili za istu namjenu (KISIĆ 1979: 89-90; RADIĆ ROSSI 2012: 54). I jedne su se i druge (bombice) ispunjavale zapaljivom tekućinom i koristile za napade na neprijateljske brodove po principu „grčke vatre“, a tomu u prilog govori i ispun savudrijskih keramičkih bombica gustom bjelkastom masom.
FOTO 2. Keramičke „ bombice“ (Muzej grada Umaga, Umag)
Druga bitka je poznata Savudrijska bitka koje se zbila 16. rujna 1177. godine između flote cara Fridrika Barbarosse i mletačke flote pape Aleksandra III (DE FRANCESCHI 1879: 112). Barbarossa, koji je formirao đenovljansko-pizansku flotu od 75 galija, za koju je zapovjedništvo povjerio svom sinu Otonu, sukobio se s mletačkom flotom od 30 galija pod zapovjedništvom dužda Sebastiana Zianija i Nicolòa Contarinija, koji su koristili i pomoć lokalnog stanovništva. Dok je đenovljansko-pizanska flota čekala neprijatelja u Piranu, mletačke galije su se iznenada pojavile ispred rta Savudrije i nakon šest sati borbe, prilikom koje se vjetar okrenuo u korist Mlečana, poraženo je 48 Otonovih brodova, dok su ostali pobjegli. Sam Oton je bio zarobljen i prema tradiciji se smatra da se tijekom bitke spasio sakrivši se u šternu Crkve sv. Ivana. Tako je prema predaji, navodno, spašeni kralj – „Salvo re“ – dao ime ovom prostoru.
Nakon završetka bitke, papa Aleksandar III, za kojega je mletačka flota i izvojevala pobjedu, blagoslovio je savudrijsku crkvenu zajednicu i obdario je darovima i oprostima i tada se prvi put spominje Crkva sv. Ivana. Nekoć se, kako piše novigradski biskup Tomassini, na crkvenom pročelju nalazio natpis podignut u slavu same bitke (TOMMASINI 1873: 358). Taj danas izgubljeni natpis na pročelje crkve mogao je biti postavljen 1207. god. kada je papa Inocent III potvrdio blagoslov pape Aleksandra III. Te su blagoslove kasnije potvrdili i papa Eugen IV 1437. god. i papa Pio II 1459. godine.
Savudrijska crkva posvećena sv. Ivanu Evanđelisti smještena je na uzvišenom brežuljku na sjevernom dijelu savudrijske uvale i izvorno je ranoromanička trobrodna građevina iz 11. stoljeća. Kasnije je više puta obnavljana, i to 1437. god. te 1826. godine. Razlog njene prve obnove može se tražiti u potvrdi blagoslova pape Eugena IV te iste godine, mada se razlog može naći i u naglom prilivu novoga stanovništva jer je opustjelo područje Savudrije bilo prvo područje na koje je Venecija naseljavala stanovništvo. Tako je na područje Savudrije počelo doseljavati stanovništvo iz Dalmacije već 1463. god., dok su nešto kasnije i samu skrb o crkvi preuzeli franjevci trećereci također iz Dalmacije, a koji su tu došli zajedno sa novopridošlim stanovništvom.
Tijekom njene prve obnove u 15. st. zadobila je, u skladu s tadašnjim tendencijama, gotički izgled, što bi značilo da je vjerojatno tada bila povišena. Izvan današnje crkve, sa sjeverne strane, vidljiv je njen nekadašnji sjeverni perimetralni zid, što je zajedno sa zidanom arkaturom otkrivenom na južnom perimetralnom zidu tijekom obnove 1984. god. danas jedini in situ dokaz njene izvorne trobrodnosti iz 11. stoljeća (BOLŠEC FERRI – MILOŠEVIĆ 2012: 97). Ako je ova savudrijska crkva upravo ona crkva koju je Domenico Tintoretto naslikao na prizoru iz Savudrijske bitke krajem 16. st. oslikavajući Palazzo Ducale u Veneciji, to bi značilo da ju je, osim trobrodnosti, krasilo i bazilikalno osvjetljenje.
Crkveno romaničko graditeljstvo ostavilo je na savudrijskom području još dva značajna objekta.
Prvi od njih je crkva posvećena sv. Lovri smještena u naselju Valfontane. Taj pačetvorinasti objekt s polukružnom apsidom i preslicom, a koji se ističe u Istri neobičnim i jedinstvenim ukrasom na glavnom pročelju u vidu slijepih visećih arkada, izgrađen je u 12. stoljeću. Kao i što sam toponim kaže, na tom su prostoru bili izvori vode što je bio preduvjet za bilo kakav život, pa u tom smislu ne čude sporadični antički i ranosrednjovjekovni ostaci na cijelom okolnom području, pa čak i ispod današnje crkve (BEKIĆ 2008: 243-245).
Crkveno romaničko graditeljstvo ostavilo je na savudrijskom području još dva značajna objekta. Prvi od njih je crkva posvećena Sv. Lovri smještena u naselju Valfontane. Taj pačetvo-rinasti objekt s polukružnom apsidom i preslicom, a koji se ističe u Istri neobičnim i jedin-stvenim ukrasom na glavnom pročelju u vidu slijepih visećih arkada, izgrađen je u 12. stoljeću. Kao i što sam toponim kaže, na tom su prostoru bili izvori vode što je bio preduvjet za bilo kakav život, pa u tom smislu ne čude sporadični antički i ranosrednjovjekovni ostaci na cijelom okolnom području, pa čak i ispod današnje crkve. (Bekić 2008 243-245.)
Benediktinska opatija odnosno samostan s crkvom sv. Petra na Crvenom Vrhu izgrađeni su nad ostacima prapovijesnog visinskog naselja. Taj položaj karakterističan za formiranje prapovijesne gradine potpuno je nekarakterističan za smještaj samostana s crkvom. Prvi put se samostan s crkvom spominje 1102. god. kada postaje vlasništvo akvilejske crkve (monasterio sancti Petri et sancti Michaelis). Crkva je jednostavnog pačetvorinastog oblika s istaknutom polukružnom apsidom na čijem se ziđu vidi nekoliko arhitektonskih faza. Unutrašnjost je bila oslikana freskama, a pronalazak ulomaka mramornog kamenog namještaja ukrašenih motivom pletera govori u prilog ranijoj dataciji sakralnog sklopa, odnosno moguće već u 9. – 10. stoljeće (MARUŠIĆ 1980-1981: 67,70). Ovaj nekadašnji rasadnik kulture i napretka danas je potpuno neprepoznatljiv. Propadanje samostana i crkve započelo je njihovom desakralizacijom početkom 19. st., nakon čega je pospješeno neadekvatnom upotrebom prostora, sve dok na kraju nije korišten kao štala.
Benediktinska opatija odnosno samostan s crkvom Sv. Petra na Crvenom Vrhu izgrađeni su nad ostacima prapovijesnog visinskog naselja. Taj položaj karakterističan za formiranje prapovijesne gradi-ne potpuno je nekarakterističan za smještaj samostana s crkvom. Prvi put se samostan s crkvom spo-minje 1102. god. kada postaje vlasništvo akvilejske crkve (monasterio sancti Petri et sancti Michaelis). Crkva je jednostavnog pačetvorinastog oblika s istaknutom polukružnom apsidom na čijem se ziđu vidi nekoliko arhitektonskih faza. Unutrašnjost je bila oslikana freskama, a pronalazak ulomaka mramor-nog kamenog namještaja ukrašenih motivom pletera govori u prilog ranijoj dataciji sakralnog sklopa, odnosno moguće već u 9. – 10. stoljeće. (Marušić 1980-1981, 67, 70.) Ovaj nekadašnji rasadnik kulture i napretka danas je potpuno neprepoznatljiv. Propadanje samostana i crkve započelo je njihovom de-sakralizacijom početkom 19. st., nakon čega je pospješeno neadekvatnom upotrebom prostora, sve dok na kraju nije korišten kao štala.
Potvrde o nekoć postojećim kasnosredn jovjekovnim profanim građevinama s područja Savudrije većinom pronalazimo u sačuvanim kasnogotičkim grbovima od kojih se pojedini još uvijek nalaze in situ.
Kasnogotički grb obitelji Donato, oblikom frontalno prikazane konjske glave s dva florealna motiva unutar zupčastog okvira, smješten na današnjoj župnoj kući uz crkvu sv. Ivana u staroj Savudriji, datira izgradnju te nekadašnje palače obitelji Donato u 1475. god., koja je uklesana na samom grbu. Na svome izvornome mjestu, na bunarskom vijencu cisterne, izgrađene u samoj osi palače, grb je Jeronima Donata, što se da iščitati iz uklesanog natpisa HIER(ONI)MI DO(N)ATO HOMO // POTESTATIS PYRRANNI// 1476 (CIGUI 1995: 20). U oba slučaja riječ je grbovima venecijanskom podestatu u Piranu, Jeronima Donata, koji je očito tih godina odlučio upravo u staroj Savudriji, uz samu crkvu sv. Ivana, sagraditi svoju palaču (1475.), a godinu kasnije, i cisternu s bunarskim vijencem (1476.) (BOLŠEC FERRI – MILOŠEVIĆ 2012: 98-99). Jeronim Donato gradi svoju kasnogotičku palaču uz crkvu Sv. Ivana koja je tada trobrodna, a slobodan prostor koji se kasnije stvara između te dvije građevine rezultat je rušenja južne lađe crkve na čijem se mjestu u 19. st. gradi zvonik.
Potvrde o nekoć postojećim kasnosrednjovjekovnim profanim građevinama s područja Savudrije većinom pronalazimo u sačuva-nim kasnogotičkim grbovima od kojih se pojedini još uvijek nalaze in situ. Kasnogotički grb obitelji Donato, oblikom frontalno prika-zane konjske glave s dva florealna motiva unutar zupčastog okvi-ra, smješten na današnjoj župnoj kući uz crkvu Sv. Ivana u staroj Savudriji, datira izgradnju te nekadašnje palače obitelji Donato u 1475. god., koja je uklesana na samom grbu. Na svome izvornome mjestu, na bunarskom vijencu cisterne, izgrađene u samoj osi pa-lače, grb je Jeronima Donata, što se da iščitati iz uklesanog natpisa HIER(ONI)MI DO(N)ATO HOMO // POTESTATIS PYRRANNI// 1476.10 U oba slučaja riječ je grbovima venecijanskom podesta-tu u Piranu, Jeronima Donata, koji je očito tih godina odlučio upravo u staroj Savudriji, uz samu crkvu Sv. Ivana, sagraditi svoju palaču (1475.), a godinu kasnije, i cisternu s bunarskim vijencem (1476.).11 Jeronim Donato gradi svoju kasnogotičku palaču uz crkvu Sv. Ivana koja je tada trobrodna, a slobodan prostor koji se kasnije stvara između te dvije građevine rezultat je rušenja južne lađe crkve na čijem se mjestu u 19. st. gradi zvonik.
Posebno je značajan kasnogotički grb uklesan sa stražnje strane rimskog nadgrobnog spomenika (stele) obitelji Ragonij pronađene u naselju Frančeskija. Ta sekundarna upotreba rimske stele iz 1. st. krajem 15. st. govori i o samom značaju stele onome koji je na njoj uklesao svoj grb. Riječ je o grbu s trakama koji pridržava anđeo raširenih krila unutar zupčastog okvira i s urezanim inicijalima AN i AP, a koji se pripisuje jednom pripadniku piranske obitelji Apollonio, i to Andrei ili Antoniju, a koji je očito na samom kraju srednjeg vijeka upravo tu imao svoj posjed, vjerojatno s palačom.
Pronalazak kasnogotičkih grbova piranskih obitelji, koji su bili u vlasništvu posjeda na području Savudrije, zapravo ne iznenađuje, osobito ako se zna da je cijelo područje Savudrije od trenutka dolaska pod Veneciju u 13. st. potpalo pod Piransku srednjovjekovnu komunu u okviru koje se kasnije, sve do početka 20. st., i teritorijalno razvijalo.
Posebno je značajan kasnogotički grb uklesan sa stražnje strane rimskog nadgrobnog spomenika (stele) obitelji Rago-nij pronađene u naselju Frančeskija. Ta sekundarna upotreba rimske stele iz 1. st. krajem 15. st. govori i o samom značaju stele onome koji je na njoj uklesao svoj grb. Riječ je o grbu s trakama koji pridržava anđeo raširenih krila unutar zupčastog okvira i s urezanim inicijalima AN i AP, a koji se pripisuje jednom pripadniku piranske obitelji Apollonio, i to Andrei ili Antoniju, a koji je očito na samom kraju srednjeg vijeka upravo tu imao svoj posjed, vjerojatno s palačom.12 Pronalazak kasnogotičkih grbova piranskih obitelji, koji su bili u vlasništvu posjeda na području Savudrije, zapravo ne iznenađuje, osobito ako se zna da je cijelo područje Savudrije od trenutka dolaska pod Veneciju u 13. st. potpalo pod Pi-ransku srednjovjekovnu komunu u okviru koje se kasnije, sve do početka 20. st., i teritorijalno razvijalo.
BIBLIOGRAFIJA:
Bekić, L. Crveni Vrh, zaštitno iskopavanje, probno sondiranje, Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007, Zagreb 2008, 243-248.
Bolšec Ferri – Milošević, B., Baština Umaga i okolice. Umag – Umago. Monografija, Umag 2012.
Brusić Z., Podmorska arheološka istraživanja antičke luke u uvali stara Savudrija 1995. Izvješće (neobjavljeno).
Brusić Z., Ranosrednjovjekovni nalazi iz hrvatskog podmorja, Archeologia Adriatica 4, Zadar 2010, 243-255.
Cigui R., Heraldički Umag, Umag – Umago 1995.
De Franceschi C., L’Istria – note storiche, Parenzo 1879.
Kisić A., Ostaci potonulog dubrovačkog broda iz XVI. stoljeća kraj otoka Šipana, Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 17, Dubrovnik, 73-98.
Goldstein I., Bizant na Jadranu – od Justinijana I do Bazilija I, Zagreb 1992.
Mandić D., Rasprave i prilozi iz starije hrvatske povijesti, Rim 1963.
Marušić B., Conoscenza della scultura altomedioevale in Istria, Atti, vol. XI, Centro di Ricerche Storiche, Rovigno 1980-1981.
Radić Rossi, I. , Staklena odiseja/Staklo u opremi i teretu broda, Zadar 2012.
Tommasini F., De Comentari storici – geografici della provincia dell’ Istria, Archeografo Triestino, Libro otto, Trieste 1837.