Najstariji tragovi ljudskoga prisustva na području Savudrije otkriveni su na sjevernoj obali savudrijskog rta gdje su u naslagama prapora iskorištavanoga za potrebe umaške cementare pronađeni materijalni ostatci kremenog oruđa (ubadala, strugala, nožića) što je dokazalo postojanje dvaju prapovijesnih kamenodobnih staništa, jednog starijeg, mlađepaleolitičkog (20 000 – 10 000 god. pr. Kr.) te drugog mlađeg, ranomezolitičkog (10 000 – 5 000 god. pr. Kr.) (MALEZ 1987: 3-47; MALEZ 1987a: 9-32). To je naselje za sada, uz paleolitičko nalazište na sasvim krajnjem jugu Istre, na rtu Kamenjak, jedino naselje na otvorenom iz tog vremena pronađeno na istarskom poluotoku.
Potopljeno sojeničko naselje na drvenim pilonima pronađeno uz sjevernu stranu zambratijske uvale (2008. god.) datirano je, na osnovu pronađenog popratnog arheološkog materijala (ulomci keramičkih posuda), u period od 4 000 do 3 000 god. pr. Kr. te je zaključeno da se život unutar tog prapovijesnog naselja, jedinstvenog na prostoru Istre, odvijao u periodu od kasnog neolitika do ranog bakrenog doba. Naselje, koje se prostiralo na površini od oko 10 000m², sastojalo se od kuća izgrađenih na drvenim pilonima (KONCANI UHAČ 2009: 263-268).
Brončano prapovijesno razdoblja na području Savudrije, kao i na cijelom istarskom teritoriju, obilježeno je gradnjom gradinskog tipa naselja, koja se već od ranog brončanog doba počinju formirati na skoro svim iole uzvišenijim te strateški dobro branjivim položajima. Formiranje tih visinskih naselja na strateški odabranim lokacijama s mogučnošću nadziranja prometnih komunikacija, javilo se kao posljedica stalno prisutne opasnosti od mogućih napada, kao i zbog stvaranja drugačijih društveno – vlasničkih odnosa što je bilo uvjetovano seobom istočnoeuropskog konjaničkog stanovništva koje se tijekom prve polovine 2. tisućljeća prije Krista seli s istoka prema zapadu.
Prvi koji se sustavno pozabavio istarskim gradinama bio je tršćanski liječnik Carlo Marchesetti, koji ih je 1903. god. na teritoriju Istre zabilježio 353, od kojih su njih tri smještene na području današnje Savudrije (MARCHESETTI 1903-1981). Riječ je o gradinskim naseljima na Sv. Petru, Kolumbaniji i Romaniji.
Uglavnom su sva ta visinska naselja radi obrane bile opasane jednim ili više vijenaca bedema građenih suhozidno od nepravilnog lomljenog kamena. Njihova visina i širina uvelike je ovisila o položaju, pa tako do nepristupnih strana uzvisina bedema nije bilo ili su bili niski i loši dok su do lakše pristupnih strana bili čvršči i viši. Danas, ono što mi od njihovih nekoć obrambenih bedema vidimo urušeni je kameni nasip najčešće zarastao u vrlo gustu vegetaciju što je naročito dobro vidljivo kod gradine na Romaniji. Strateški smještena na uzvisini iznad zaljeva u Zambratiji na 46 m n/v, gradina na Romaniji nekoć je bila utvrđena s trostrukim vijencem bedem koji su naselje opasavali u koncentričnim krugovima (MARCHESETTI 1903-1981: 92). Njen zapadni bedem, vjerojatno onaj vanjski, danas je vrlo dobro vidljiv naročito nakon, prije godinu dana, provedenog rašćišćavanja terena od vegetacije. Taj kameni nasip širine preko 4 m, a koji se može pratiti u duljinu oko 150 m, nekoć je bio najosnovniji način osiguravanja zajednice koja je živjela u stalnom strahu od napada neprijatelja.
Značajan nalaz brončanog vrha koplja (MARCHESETTI 1903-1981: Tav. XI, 19) (danas je pohranjen u Muzeju povijesti i umjetnosti u Trstu kojemu ga je darovao sam Marchesetti) jedini je metalni nalaz s ove gradine dok se ulomci ručno rađenih keramičkih posuda nalaze razasuti po cijeloj njenoj površini.
Istovremeno s gradinom na Romaniji funkcionira i gradina na Sv. Petru te ona u Kolumbaniji, ali i isto tako i neke gradine koje izlaze van područja Savudrije, ali su u trenutcima intezivnog života na njima bile neodvojive od ovih savudrijskih. Riječ je o gradinama na Markovcu te onoj na Kaštelu i gradini Kaštelir u Ungariji kraj Umaga. Sve one bile su razmještene tako da mogu i vizualno (dometom pogleda) komunicirati, a njihova međusobna zračna udaljenost se kreće od 2,8 km, koliko ima od Sv. Petra do Romanije do 4,76 km od Sv. Petra do Kolombanije.
Strateški smještena na povišenom platou na sjevernom rubu uzvisine nad Piranskim zaljevom, gradina Sv. Petar (78 m n/v) komunicirala je s okolnim prostorom na sve četiri strane svijeta, nadzirući i more i kopno. Naselje na Sv. Petru, koje se nekoć prostiralo na površini od oko 12 500 m², jedno je od najznačajnijih i najvećih brončanodobnih naselja ovoga područja (MARCHESETTI 1903-1981: 92). Uništeno je najvećim dijelom kasnijom srednjovjekovnom (crkva Sv. Petra i benediktinski samostan) i novovjekovnom izgradnjom tijekom 19. st., ali i nedavnim postavljanjem telekomunikacijskih odašiljača. Od trostrukog obrambenog bedema, danas je sačuvan samo jedan i to onaj na sjeveroistočnoj strani. Kao i kod Romanije, sada je to kameni nasip zarastao u gustu vegetaciju koji nestručno oko olako može zanemariti smatrajući ga tek jednim od međašnih suhozida.
Od većeg broja kamenih grobnih gomila, kao karakterističnog načina pokapanja brončanodobnog stanovništva, smještenih na padinama s jugozapadne strane tog visinskog naselja, nedavno je, tijekom svibnja 2012. god., jedna od njih djelomično istražena. Na samom rubu, već tada većim dijelom uništene grobne gomile, pronađen je grob ženske osobe pokopane s prilozima, u ovom slučaju s brončanim narukvicama, što je omogučilo dataciju ukopa u kasno brončano doba (oko 1200 god. pr. Kr.) (istraživanja je vodio Hrvatski restauratorski zavod, a sam voditelj istraživanja je bio arheolog Tihomir Percan).
Gradina Kolumbanija (134 m n/v) smještena nešto sjeveroistočnije od istoimene stancije, na samom hrptu prema Piranskom zaljevu, manja je gradina ovalnog oblika. To je najbolje sačuvana gradina na ovom prostoru. Njena unutrašnost nekoć opasana s jednim obrambenim zidom, imala je s morske strane još jedan bedem koji je od prvoga bio udaljen za oko 20 m. U Marchesettijevo vrijeme svi ti bedemi još su bili sačuvani u visinu oko 1 do 1, 5 m te u širinu od 5 do 8 m, dok su danas vrlo dobro vidljivi iz zraka. Imala je, prema Marchesettiju i dva ulaza, zapadni i istočni (MARCHESETTI 1903-1981: 77; LONZA 1977: 39).
Položaj još jednog gradinskog naselja (46 mn/v) nedavno je ubiciran na predjelu Barafito, između naselja Alberi i Crveni vrh. To nekadašnje prapovijesno naselje danas je uništeno recentnim građevinama (nedavno sagrađeni sakralni objekt) i prepoznatljivo je jedino po ulomcima prapovijesnih keramičkih posuda razasutih uokolo (MIHOVILIĆ – BRADARA – KOMŠO 2004).
Uz neizbježni strateški položaj, kojim se postizao određeni stupanj sigurnosti od iznenadnih napada, mogućnost kontrole i promatranje bliže okolice, ostali preduvjeti za podizanji ovakvog tipa naselja bili su količina plodne zemlje, kao i travnjaka pogodnih za ispašu (koze i ovce), te blizina mora poradi njegova iskorištavanja (izlov ribe, sakupljanje školjaka i soli…) a naročito blizina pitke vode. Cijelo područje Savudrije vrlo je karakteristično zbog obilja podzemnih voda te još i danas mjestimično sačuvanih lokava pogodnih za napoj blaga, ali i za eventualne ljudske potrebe jer svako ovakvo naselje bilo je opskrbljeno i cisternom, dok su im kuće, smještene većinom uz sami unutarnji bedem, najčešće bile pačetvorinastog oblika (BURŠIĆ MATIJAŠIĆ 2007: 528).
Obzirom na potpuni nedostatak sustavnih arheoloških istraživanja na području Savudrije, a samim time i na području cijele Umaštine (a i Bujštine) za sada se za gradinska naselja na Sv. Petru, Romaniji i Kolombaniji sa sigurnošću može reči da su brončanodobna te da se život na njima odvijao još i kroz cijelo starije željezno doba (do oko 500 god. pr. Kr.) na što najvećim dijelom upućuju mnoštvo nalaza ulomaka keramičkih posuda iz tih razdoblja (BURŠIĆ MATIJAŠIĆ 2007: 430-434). Samim time postaje jasno da dolaskom Histra, (tijekom druge polovine 1. tisućljeća pr. Kr. doseljavaju se u današnju Istru, čime i započinje željeznodobno prapovijesno razdoblje), život na njima ne prestaje, već se javlja neka vrsta suživota, odnosno da se život na njima nastavlja, ali u nekim novim uvjetima. Međutim, bez obzira što način života na tim utvrđenim uzvisinama i strateški dobro branjenim mjestima tijekom starijeg željeznog doba ostaje nepromijenjen, ipak je riječ o dvije različite narodnosne i kulturno samostalne i zasebne pojave koje se pojavljuju i traju u određenom razdoblju. Tisućljetni neprekinuti razvoj anonimnog brončanodobnog naroda završen je asimilacijom i potčinjavanjem od strane Histra, koji se potom i sami samostalno razvijaju sve do konačnog rimskog osvajanja i uklapanja Istre u rimsku kulturu i državni sustav krajem 1. st. pr. Kr., čime završava prapovijest i započinje povijest.
Jedna od najradikalnijih promjena koju je histarsko stanovništvo donijelo početkom željeznog doba bila je promjena u načinu sahranjivanja. Kamene grobne gomile vremenom nestaju, a pokojnici se od tada isključivo spaljuju i polažu keramičke, brončane ili kamene urne bez ikakvih nadzemnih oznaka. Za sada dokaza o pokapanju spaljivanjem na savudrijskim gradinama nemamo.
Položaj ovih naših naselja na uzvisinama uz strmu i morsku obalu (Sv. Petar, Kolumbanija) ili na nešto sigurnijim mjestima u neposrednoj blizini mora (Romanija) ukazuje na to da je tadašnjem stanovništvu, bezobzira je li riječ o brončanodobnim anonimcima ili o željeznodobnim Histrima, plovidba morem bila vrlo važan oblik komunikacije tijekom 2. i 1. tisućljeća pr. Kr. te da je najzaštićenija uvala ovoga područja, uvala u staroj Savudriji zasigurno imala vrlo važnu ulogu u trgovini Jadranom i prije antičkih vremena (BURŠIĆ MATIJAŠIĆ 2009: 31-48).
Da je plovidba morem ili barem njegovo iskorištavanje bilo značajno tijekom tih prapovijesnih vremena govori i jedan poseban nalaz brodice pronađene u uvali Zambratija, a koja se okvirno datira u 1. tisućljeće pr. Kr. (KONCANI UHAČ 2009: 268). To je prvi takav nalaz u prodmorju Istre i još je uvijek u fazi arheoloških istraživanja.
BIBLIOGRAFIJA
Malez, M., Pregled paleolitičkih i mezolitičkih kultura na popdručju Istre, Arheološka istraživanja u Istri i Hrvatskom primorju, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 11/1, Pula 1987, 3-47.
Malez, M., Paleontološke, paleolitičke i arheoozološke osobitosti zapadne Istre, Zbornik Poreštine 2, Poreč 1987, 9-32.
Koncani Uhač, I., Podvodna arheološka istraživanja u uvali Zambratija, Histria Antiqua 17/2009, 263-268.
Marchesetti, C., I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia, Trieste 1903, pretisak 1981.
Mihovilić, K. –Bradara, T. –Komšo, D., Arheološka reambulacija područja Crvenog vrha, Arheološki muzej Istre u Puli, Pula 2004.
Buršić Matijašić, K., Gradine Istre. Povijest prije povijesti, Pula 2007, 528.
Buršić Matijašić, K., Prapovijesne i antičke komunikacije sjeverozapadne Istre u rukopisima Alberta Puschija, Histria Antiqua 17/2009, Pula 2009, 31-48.
Kandler, P., L’ Istria I, Trieste 1846.
Lonza, B., Appunti sui castellieri dell’ Istria e della provincia di Trieste, Trieste 1977.