Spominjanje Savudrije je, u razdoblju od 13. do 17. st., u spisima piranskih notara i statuta Piranske komune dosta često. Naziva se Saluori, Saluoris, Puncto Saluori ili Santi Johanis de Saluore habeat portum Saluori i sl. Na kartama iz 1589. i 1649. god. spominje se kao Porto di Saluori ruinado, što znači da već tada luka više nije bila u upotrebi, osim vjerojatno samo za potrebe domaćeg stanovništva, dok se upotrebom termina ruinado nastojalo se uputiti pomorce na opasnosti na koje bi naišli ako bi bili prisiljeni pristati u samu luku. Tako je vidljivo da je, početkom novog vijeka, savudrijska luka prestala biti važna pristanišna točka, kakva je bila tijekom antičkih i donekle srednjovjekovnih razdoblja, na tadašnjim trgovačkim rutama prema Trstu i Veneciji. Rt Savudrija je, međutim, i dalje ostao važna orijentacijska točka navigacije pri uplovljavanju i isplovnjavanju iz tršćanskog zaljeva, pa se zbog toga nalazi ucrtan na brojnim kartama i portolanima 16., 17. i 18. st. (npr. Ponta d. Salvori – 1550. god., Punta di Salvori – 1649. god., Punta di Salvore – 1784. god., Salvore – 1797. god.). Kao orijen-tacijska točka, ponekad se na pojedinim kartama 16. i 17. st., nalazi obilježena i savudrijska crkve Sv. Ivana kao San Zuan di Saluori.(1)
U razdoblje prve polovice 16. st. datiran je trilobni trbušasti vrč pronađen u savudrijskoj luci arheološkim istraživanjima 1996. god. (2) Taj vrhunac obrtničke i umjetničke produkcije faetinskih radionica, karakterizira bogata dekoracija, raznolikost boja i blistava glazura. Renesansna ljubavna simbolika predočena je na njemu kroz naslika-ne motive psa (simobol ljubavi i vjernosti) i paunovog oka (simbol Božje svevidjelosti). Nije sigurno je li ovaj renesansni vrč dospio u Savudriju kao vjenčani dar da bi krasio stol mladenaca, ali je sigurno da njegova prisutnost u staroj Savudriji govori o postojanje neke obitelji u staroj Savudriji ili njenoj blizini dovoljno bogate da kupuje faetinsko stolno posuđe, koje je u to vrijeme glasilo kao jedno od najskupljih i najcjenjenijih od te vrste.(3)
Tijekom 16., te kasnije tijekom 17. st. oprema se, uljima na platnu proizašlim iz venecijanskih radionica Zorzija Venture (Raspeće i Oplakivanje Krista) i Nicolòa Renierija (Sv. Lucija), i savudrijska crkva Sv. Ivana.(4) Da su ulja Zorzija Venture iz 16. st. krasila bočne crkvene brodove, upućivale bi njihove dimenzije i oblici koji upu-ćuju na to da da izvorno nisu bile zamišljene kao oltarne pale (to postaju tek krajem 19. st. kada su restaurirane) već su ostatci šireg kristološkog ciklusa. Crkva, koja svoju trobrodnost zadržava sve do druge obnove kada se ruše njeni bočni zidovi, sjeverni i južni, 1826. god. poprima dvoranski klasicistički izgled sa zvonikom izgrađenim na mjestu južnog broda, nekoliko de-setljeća kasnije, 1869. god. Nedugo nakon toga dolazi i do i restauracije navedenih slika i njihovog prebaciva-nja na novonastale crkvene oltare.
Karakterističan način života i sta-novanja od 17. st., a naročito tijekom 18. i 19. st. na cijelom savudrijskom području bio je onaj u stancijama. Bilo da su bile sjedišta velikih poljo-privrednih posjeda ili su to bile manje kolonatske stancije nastanjene kolo-nima, koji su obrađivali zemlju svoga gospodara, vlasnika posjeda, redovito su se sastojale od stambene zgrade i gospodarskih popratnih objekata (žit-nica, vinski podrum, štale, golubarnik, krušna peć, cisterna…) raspoređenih okolo dvorišta (korta) kojemu se pristupalo preko portuna. U sklopu stancija, naročito onih kolonatskih, većinom su se nalazile lokve za napa-janje blaga.
Te su kolonatske, kao i one rezidencijalne stancije vremenom postale jezgra uokolo kojih su se formirala današnja manja savudrij-ska naselja (Borozija, Valfontane, Volparija, Frančeskija, Medegija, Crveni Vrh, Valica…).
Vlasnici savudrijskih velikih poljoprivrednih posjeda najčešće su bile plemićke piranske obitelji, a središnji centar njihovih posjeda uvijek su bile rezidencijalne stambene zgrade ili palače. Kao takve, danas se na području Savudrije, izdvajaju se Velika stancija ili vila obitelji Cesare, palača obitelji Gabrielli u Volpariji, stancija u Fran-českiji, Valici, Kolombaniji i Kapitaniji sa svojim osnovnim korpusom izgrađenim već krajem 18. ili početkom 19. st.
Vlasnici stancija u Valici, Kolumbaniji i Kapitaniji bili su piran-ski grofovi Furegoni čiji se grb i danas se nalazi uzidan na stanciji u Kolombaniji. Stancija u Valici, prije nego što je postala njihovo vlasništvo, bila je, tijekom 19. st., u vlasništvu piranskih grofova Venier. Na tom istom posjedu, ali nešto ranije., 1746. god., trogir-ski i ninski biskup Jeronim Fonda (1686 – 1754) izgradio je manju kapelu koju je opremio baroknom drvenom polikromiranom skul-pturom svoga imenjaka Sv. Jeronima.(5)
Razlog zašto je, tako moćan i slavan biskup Fonda izgradio kapelu upravo na području Savudrije, je moguće u tome što je i sam posjed nekoć bio u vlasništvu ugledne piranske obitelji Fonda kao i nedaleka stancija u Frančeski-ji, koja se tijekom 18. st. naziva upravo Fondano.(6) Portret samog biskupa Fonde, naslikan krajem 18. st., još jedan je od vrijednih svjedoka biskupove prisutnosti u ovim krajevima.
Upravo se na primjeru posjeda u Frančeskiji može vidjeti koliko je plodno tlo Savudrije kroz stoljeća zadržalo svoju primarnu poljoprivredno-stočarsku funk-ciju. Dok je u 1. st. ta plodnost bila isko-rištavana od strane bogatog rimskog gra-đanstva, odnosno obitelji Ragonij, u 15. st. na isti način to čini piranska plemićka obitelj Apollonio da bi u 17. i u 18. st. to nastavila obitelji Fonda. Godine 1883. taj isti posjed prelazi u vlasništvo kopar-skih grofova De Toppo, koji tu osnivaju tvornicu pluta. Od obitelji De Toppo ku-puje je Antonio Parmeggiano, značajan u prvome redu jer je upravo zbog njega, koji je uvidjevši značaj rimske stele obite-lji Ragonij, ta ista prenesena u nekadašnju zgradu Umaške komune.(7)
Jedna od najimpozantnijih savudrijskih stancija zasigurno je Veli-ka stancija ili vila obitelji Cesare. Smještena na uzvisini u zaleđu stare Savudrije, ta izvorno manja stancija s tek nekoliko gospodarskih zgra-da krajem 18. st., svoj pravi procvat doživljava 1877. god. kada je od obitelji markiza Fabris, koji sredinom 19. st. i grade veliku stam-benu zgradu, kupuje Carlo Cesare, koji na njoj poduzima određene arhitektonske izmjene dodajući neogotičke elemente (dvokatna loža) na korpus iz sredine 19. st.(8) Njen centralni objekt s kulom po sredi-ni koja se izdiže iznad njega za tri etaže, potpuno dominira okolnim prostorom dok hortikulturalno rješenim prednjim prostorom, kao i drvoredom uz komunikaciju do crkve Sv. Ivana i mora predstavlja dobar primjer ukopljenosti arhitekture i pejzaža. Od kolonatskih stancija naročito se, sa svojim još uvijek do-nekle izvornim izgledom, izdvaja stancija u Koroni, naročito njena šesterostrana peć priljepljena na stambeni objekat. Kod većine drugih stancija, njihovi izvorni elementi (lu-kovi, portuni, peći) većinom su izgubljeni uslijed obnova koje su se dogodile po-sljednjih pedesetak godina čime je tra-dicionalno graditelj-stvo ovoga kraja uve-like ostalo zakinuto i zauvijek je izgubilo draž izvornosti.
Kao putokaz noćnim moreplov-cima ili CURSIBUS N AVIGANTIUM NOCTURNIS DIRI-GENDIS (kako piše na kamenoj ploči iznad ulaza) izgrađen je savu-drijski svjetionik. Taj, nekoć najmoderniji svjetionik na Sredozemlju i prvi onodobni moderni svjetionik na istočnoj obali Jadrana, danas je najstariji svjetionik još uvijek u upotrebi. Prema nalogu austrijskog cara Franje I, koji je naredio izgradnju svjetionikâ na svim opasnim pomorskim točkama istarske obale, izgrađen je po projektu arhitekta Pietra Nobila 1818. god. Kao prvi od njih, ovaj savudrijski je podi-gnut na uzvisini rta Lako u Bašaniji, čime je bila omogućena sigurna plovidba kroz maglu i noć na ovom dijelu Jadrana karakterističnom zbog hridinaste obale i velikih razlika između plime i oseke, koje ponekad prelaze i 2 m.(9)
Visine 36 m sa svjetlošću koja dopire i do 18 nautičkih milja, građan je od pravilnih kamenih klesanaca lokalnog porijekla.
Kraj 19. i početak 20. st. na savudrijskom području obilježen je pojavom odmarališta ili ljetnikovaca sagrađenih izričito u turističke svrhe i od tada samo područje postaje jedno od važnijih turističkih točaka. To je period kada se grade tzv. austrougarske vile s karak-trističnom historicističkom strogošću i uniformiranošću koja je po-negdje ublažena jedino ukrasom štukaturne plastike. Sve to dobro je vidljivo kod vile Ziani i vile Lotte obitelji Cesare ali i kod ostalih takvih vila koje se tada grade u Volpariji i Bašaniji.
Na potezu od Trsta do Poreča, uključujući područje Savudrije, od 1902. do 1935. god. prometovala je uskotračna željeznica zvana Parenzana. Njenom uspostavom nastojao se postići gospodarski rast kroz plasman određenih proizvoda s ovog područja u ostale krajeve Habsburške Monarhije, ali se isto tako želio uspostaviti sustav ko-munikacije radi razvoja naselja smještenih uz prugu.(10) Bez obzira na to što se taj put prelazio za šest sati, ona je ipak za ove krajeve puno značila. O postojanju te nekadašnje ferate danas u Savudriji svjedoči kućica na postaji Cupilija (Zupellia) i zemljani usjeci na kojima su bile postavljene tračnice. Dragulj etnografske baštine ovog kraja savudrijska je batana. Primjer izvanredne funkcionalne povezanosti čovjeka s tradicionalnim ribolovom sa svrhom individualnog ribolova u blizini obale.
Po svojim karakteristikama izdvaja se od ostalih istarskih batana. Ona je bez jarbola i njome se upravljalo isključivo veslanjem (uobičajna je duljina vesla bila oko 3,5 m). Drvene je građe, duljine je oko 5 m, širine oko 1,4 m te visine od 44 cm do 75 cm. Imala je ravno dno, koje je omogućavalo nesmetanu plovidbu duž hridaste obale i plitkog mora, i stakleni prozor pomoću kojega se uočavala riba. (11) Zbog svoje težine od svega 200 kg, bilo je omogućeno njeno spremanje, odnosno izdizanje na vrlo domišljat način pomoću konopa i kolotura (grue) koje su, uz batane, vremenom postale zaštitni znak Savudrije. Nekoć je svaka obitelj u Savudriji imala svoju batanu, a savudrijski graditelji (kalafati), koji su ih izrađivali, dobijali su narudžbe iz cijele Istre.
Danas, nažalost, sve te savudrijske, ali i one umaške grue “zjape“prazne ili se na mjestu nekadašnjih vrijednih batana, koje za-služuju svoju revitalizaciju, nalaze plastične neprimjerene zamjene.
1. Brusić 1995, 3-7.
2. Orlić 1996, foto documentazione.
3. Bolšec Ferri – Milošević, 2012, 96-97.
4. Bralić – Kudiš Burić, 2006, 491-494.
5. Zajec 2007, 109-119.
6. Kandler 1846, 118.
7. Benedetti 1973, 26.
8. Puhmajer 2011; Bolšec Ferri – Milošević 2012, 101.
9. Fanuko 2012, 237-238.
10. Roselli 2002, 9-19.
11. Simić Sime 2008, 69-78.