Histarsko pljačkanje i gusarenje (naročito tijekom 3. i 2. st. pr. Kr. kada su Histri vladali sjevernim Jadranom) te rimska potreba za osiguranjem plovnog puta radi neometanog obavljanja trgovine doveli su do histarsko – rimskih sukoba koji su završili porazom Histra 177. god. pr. Kr. Uključenjem istarskog poluotoka, oko 12. god. pr. Kr., u X. Italsku regiju Venetia et Histria, započelo se s romanizacijom novoosvojenog teritorija što se na području Savudrije, kao i na ostalom dijelu Umaštine ostvarivalo dodijeljivanjem velikih zemljišnih posjeda bogatim pojedincima koji su se kretali u vrlo uskom prijateljskom krugu cara Augusta (Prihvaćeno je mišljenje da je područje između Dragonje i Mirne pripadalo koloniji Tergeste, dok je jedini municipij u okviru te kolonije bio Aegida (Kopar).
Svojim smještajem uz obalu ti posjedi postali su nositelji cijelog načina rimskog života. S obzirom da im je osnova postojanja bila gospodarska djelatnost bazirana najvećim dijelom na poljoprivredi, ali i stočarstvu i obrtništvu, ne čudi gradnja manjih pristaništa u sklopu posjeda (npr. uz rimsku vilu u Zambratiji, na Sipru, u Katoru, Sv. Ivanu) dok im je blizina jedne veće luke, kao što je luka u Savudriji, pružala mogučnost otvaranja puno većeg tržišta i do udaljenijih središta Mediterana, a sve preko Akvileje, središta X. Italske regije, ali i tadašnjeg glavnog trgovišnog centra sjevernog Jadrana, kao i glavnog polazišta rimske vojske prema istočnoj jadranskoj obali (MATIJAŠIĆ 1986: 92). U kasnoj antici važne luke nakratko postaju Grado i Ravena, dok će u srednjem vijeku, a i kasnije tu važnost preuzeti Venecija (BRUSIĆ 2009: 245-256).
Nema niti malo sumnje da je savudrijska uvala i prije dolaska Rimljana bila iskorištavana za razmjenu dobara histarskog stanovništva. Pomorski promet kroz Jadransko more oduvijek se odvijao duž istočnojadranske obale, koristeći prirodno kretanje morskih struja iz pravca juga prema sjeveru, a smještaj prapovijesnih savudrijskih naselja na uzvišenjima omogućavao je potpunu kontrolu prometa odnosno trgovine (DEGRASSI 1957: 45; BURŠIĆ MATIJAŠIĆ 2009: 42). Brodovima su se oduvijek prevozili ili ljudi ili roba.
Dva brodoloma iz perioda Rimske Republike (2. i 1. st. pr. Kr.) potvrđuju nam kontinuitet korištenja uvale za pristajanje te obavljanje trgovinskih i drugih sličnih poslova.
Prvi od njih istražio je 1963. god. Štefan Mlakar, arheolog iz Arheološkog muzeja Istre. Brod s dvjestotinjak amfora za vino stradao je vjerojatno pod naletima bure uz sjevernu obalu savudrijskog rta. Na osnovu tog brodskog tereta, dalo se zaključiti da se okvirno vrijeme plovidbe kao i potonuće samoga broda, spada u razdoblje od 140. do 80. god. pr. Kr., dok se veličina broda kretala između 9 i 12 m dužine s nosivošću od 10 tona. Vjerojatno je bila riječ o manjem jedrenjaku (moguće tzv. isejski tip broda) namijenjenom za dužobalnu plovidbu i trgovinu, a koji zbog udara bure, tramuntane ili jačeg maestrala nikada nije došao do svoga cilja (Akvileja?) te je, ne uspijevajući otploviti rt Savudrija, udario u njegovu sjevernu obalu tek nekih 1 500 metara od spasonosne savudrijske uvale (MLAKAR 1963; UHAČ 2003, 25.26).
Drugi značajni brodolom je onaj koji je 2006. god. istražen na poziciji pličina Buje. Istraživanjima pod vodstvom Maria Jurišića iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, na dojavu lokalnih ronioca, utvrđeno je da je riječ o nastradalom antičkom brodu iz 2. st. pr. Kr. s teretom od grčko-italskih amfora. Kao jedan od bolje sačuvanih i cjelovitijih nalazišta u Istri, brod je sa svojim teretom prekriven kavezom i prezentiran je in situ (ZMAIĆ 2009).
U ranocarsko rimsko doba (1. st. po Kr.) savudrijska prirodna uvala dodatno se zaštićuje izgradnjom dvaju lukobrana. Sjevernog (duljine 55 m, širine 12 m), koji brodove štiti od maestrala i tramuntane te južnog (duljine 110, širine 12 m), koji ih štiti od juga, lebića ili grbinade, dok se samo uplovljavanje u uvalu dodatno osiguralo gradnjom svjetionikâ na samim vrhovima lukobrana. Uz lukobrane postojala je i operativna obala te drugi objekti namjenjeni skladištenju i pretovaru i utovaru robe.
Istočna ob
ala Jadranskog mora odavnina je bila najkraća trgovačka, ali i vojna pomorska veze između istočnog Sredozemlja i srednje Europe te su se duž nje protezali glavni plovidbeni pravci. Krajnja točka te plovidbene rute za vrijeme Rimskog Carstva bila je kolonija Akvileja, osnovana već 181. god. pr. Kr., i preko nje se odvijala sva tadašnja pomorska trgovina o kojoj je uvelike ovisio prosperitet samoga Carstva. Igradnjom savudrijske luke, antički Silbio postaje je neizbježna pomorska točka na relaciji iz Akvileje i Trsta (Tergeste) prema Poreču (Parentium), Puli (Pola) te dalje prema jugu i obratno.
U antici se plovidba uglavnom odvijala danju i nije se plovilo tijekom cijele godine, već uglavnom tijekom ljetnih mjeseci (od svibnja do rujna), dok je plovidba tijekom jesenjih i zimskih mjeseci uglavnom bila svedena samo na hitne slučajeve. Plovilo se, s vjetrom u krmu, u granicama vidljivih točaka, u okviru niza stajališta, prirodnih uvala, pristaništa ili luka kao što je ova savudrijska, koje su osiguravale sigurno noćenje mada se ponekad znalo ostati i po nekoliko dana ovisno o vremenskim nepogodama (BRUSIĆ 2009: 246).
S obzirom na važnost savudrijske luke u antičkom periodu ne iznenađuje njen spomen na Tabuli Peutengeriani, antičkom slikanom itineraru nastajalom u periodu od 1 do. 4. st. pr. Kr. na kojemu je Savudrija, po prvi put, zabilježena kao Silvo smješten nešto sjevernije od Pule (Pola). Sljedeći koji je, tijekom sada već nemirnih kasnoantičkih vremena i bizantske dominacije 6. st., spominje je Anonimni Ravenjanin, koji kao Silbio, a potom i Silbonis smješta između Pirana (Piranon) i Sipra (Sapparis, Siparis), čime je omogućen precizniji smještaj upravo na područje današnje stare Savudrije (KRIŽMAN 1979: 320, 333). Sljedeći spomen je onaj mletačkog ljetopisca Ivana Đakona s kraja 10 i početka 11. st., koji Savudriju spominje prilikom opisa jednog sukoba između Mlečana i Neretljana krajem 9. st., dok se svi kasniji spomeni nalaze na ranonovovjekovnim kartama i portolanima (BRUSIĆ 2009: 249).
Ostaci rimskih podvodnih gradnji u uvali stare Savudrija već odavno privlače povjesničare i arheologe. Prvi je o njima pisao Pietro Coppo u djelu Del Sito de L’Istria tiskanom 1540. god. Mada kasnije ove ostatke spominju novigradski biskup Tomassini polovinom 17. st. (TOMASSINI 1837: 359) te Pietro Kandler polovinom 19. st. (KANDLER 1846: 117), prvi detalje o savudrijskoj luci, početkom 20. st., iznosi Attilio Degrassi, koji, uz iznošenje dimenzija dvaju rimskih lukobrana, govori i o ostaloj arhitekturi u blizini luke, kao i o nalazu brončane statuete Izide Fortune te dva kamena epigrafska spomenika s područja Savudrije (DEGRASSI 1957: 45-47).
Oba kamena epigrafska spomenika koje Degrassi spominje rimski su nadgrobni spomenici (stele), s tim da je jedan od ta dva još krajem 18. st., zajedno s drugim nestalim natpisom u čast Savudrijske bitke, odnesen u vilu Angela Querinija nedaleko Venecije, a potom u Englesku (KANDLER 1846: 117). Ta nestala rimska stela, nekoć uzidana u zid portika savudrijske crkve Sv. Ivana, donosi spomen na obitelj Trosija, oca Publija i kćer Neviju, koji su tijekom 1. st. živjeli na području današnje stare Savudrije gdje su i pokopani (TOMASSINI 1837: 359-361; DEGRASSI 1936: 21-22). Drugi nadgrobni spomenik obitelji Ragonij spominje Kandler i za njega kaže da se nalazi (te 1846. god.) uzidan u ogradni dvorišni zid stancije u Frančeskiji koju on, obzirom da je bila u vlasništvu obitelji Fonda iz Pirana, naziva Fondano (KANDLER 1846: 118).
Velika je vjerojatnost da je obitelj Ragonija bila jedna od onih bogatijih rimskih obitelji koje su na prijelazu 1. st. prije Kr. u 1. st. poslije Kr. dobili veliki zemljišni posjed negdje na području Savudrije. Iako se smještaj tog posjeda ne može točno ubicirati moguće je da se on nalazio negdje u blizini današnje Frančeskije, a da mu je jedna od gospodarskih djelatnosti bila proizvodnja keramičkih krovnih crijepova (tegula i imbrexa) moguće je zaključiti iz ulomka jednog takvog crijepa s pečatom Q.RIINI pronađenog u nedalekom Katoru (ZACCARIA 1993: 163).
Značajan nalaz stajaće brončane statuete Izide Fortune, datirane u 1./ 2. st., pronađene 1929. god. prilikom zemljanih radova radi izgradnje pristupne ceste prema tada novoizgrađenom gatu za pristajanje parobroda, svjedoči, prije svega, u prilog postojanju jedne bogatije kuće orjentalaca na ovom prostoru.
Smještaj naselja uz luku, sudeći prema mnoštvu površinskih nalaza krovnog crijepa (tegule, imbrexi), fine rimske keramike (terra sigilata), mozaičkih tesera i ostalog arheološkog materijala, koji govore o bogatstvu i raznovrsnosti građevinskih objekata, vrlo vjerojatno bi se mogao locirati na prostoru južnije od i danas dobro vidljive građevine lučkog uređaja (cisterna ili šterna), odnosno na poluotoku Borozija. Primjetno je da svi ovi nalazi potječu iz 1. st., što bi značilo da se zajedno s uspostavom, odnosno gradnjom rimske luke formira i jedna veća zajednica, odnosno naselje koje se razvija zajedno s lukom.
Koliko je Silbio bio važan kao trgovačka ruta i u kolikoj je mjeri privlačio naseljavanje mješovitog stanovništva iz cijelog Rimskog Carstva govori nam, s jedne strane, rimska bogata obitelj Ragonija iz tribusa (izbornog kotora) Romilija, koja je nedaleko luke imala svoju vilu, zatim obitelj Trosija za koje se pretpostavlja da su bili romanizirano domicilno histarsko stanovništvo (DEGRASSI 1936: 22) te postojanje jedne obitelji orjentalaca koji su štovali kult božice Izide Fortine.
Zbog potrebe produžetka postojećeg mola da bi se dobila sigurna obala za privez većih brodova, pokrenuti su građevinski radovi, koji su bili praćeni zaštitnim arheološkim istraživanjima (1995. i 1996. god.). Prije toga, jedina stručna arheološka podmorska istraživanja unutar savudrijske uvale rađena su šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je arheolog Arheološkog muzeja Istre, Štefan Mlakar, u blizini antičkog pristaništa, oko cementne rampe za pretovar tupine, otkrio bagerom uništen plovni objekat popraćen ulomcima antičkog keramičkog posuđa (MLAKAR 1963).
Istraživanjima luke devedestih godina (voditelji istraživanja 1995. godine su bili dr. Zdenko Brusić i dr. Smiljan Glušćević iz Arheološkog muzeja u Zadru, a voditelji istraživanja 1996. god. su bili Marjan Orlić i Mario Jurišić iz Odjela za zaštitu arheološke baštine Državne uprave u Zagrebu) utvrđeno je da je tada postojeći gat, izgrađen 1929. god. za pristajanje parobroda, a dijelom nastradao od miniranja u Drugom svjetskom ratu, najvećim dijelom nasjeo na rimski lukobran. Isto tako je utvrđeno, na dijelu između postojećeg gata i cementne rampe za pretovar tupine, postojanje, na morskoj dubini od 1 m, antičke obale od niza kamenih blokova. Nalaz in situ rimske obale doveo je do njene rekompozicije na način da je svih 80 kamenih blokova od kojih je građena, izdignuto na današnju hodnu niveletu da bi bilo ukomponirano u današnju savudrijsku obalu. Istovremenom s istraživanima uz sjeverni rimski lukobran i obalu izvršen je i pregled terena uz južnu antičku obalu gdje se nalazio veliki južni rimski lukobran (valobran) te, od njega prema dnu uvale, manje pristanište (23 x 17 m) pozicionirano uz veću masivnu građevinu iz antičkog vremena (šterna) koja je vjerojatno dio lučkih uređaja smještenih na toj strani uvale.
Južni rimski lukobran, koji je služio za zaštitu od zapadnih vjetrova, građen je tako da se prvo radio nasip od amorfnog kamena iznad kojega se gradnja nastavljala redanjem velikih priklesanih kamenih blokova koji su činili završni dio lukobrana, odnosno hodnu površinu. Na samom vrhu lukobrana ustanovljeno je postojanje kamene okrugle strukture koja je predstavljala neku vrstu uzdignute platforme (tzv. svjetionik) na kojoj se palila vatra. Svjetlo svjetionika omugućavalo je sigurnije uplovljavanje u luku onim brodovima koje bi, pri kraju dnevne plovidbe, zatekla noć. Jedna takva slična struktura svjetionika nalazila se i na sjevernom rimskom lukobranu, što je vidljivo s Degrassijeve skice luke prije izgradnje, 1929. god. Operativna južna obala također je bila izgrađena na nasipu nad kojim su se redali veliki kameni blokovi (BRUSIĆ 2009: 249-251).
Mnoštvo arheološkog materijala pronađenog prilikom navedenih istraživanja ukazalo je na veliku upotrebu luke od njene izgradnje tijekom 1. st. pa sve do 12. st., dok velika količina nalaza (keramički nalazi, uljanice, amfore) naročito iz perioda od 4. do 7. st. potvrđuju, za sada, da se njena frekventnost u razdoblju nemirnih vremena kasne antike nije puno smanjila. Sporadični nalazi od 12. do 17. st. pak ukazuju na stagnaciju odnosno na prestanak upotrebe luke kao takve (BRUSIĆ 2009: 245-256).
Među arheološkim nalazima iz istraživanja jedini kameni nalaz je nalaz rimskog zavjetnog žrtvenika od masivnog bloka kamena okvirno datiran u 2. st. (nakon istraživanja, žrtvenik je bio pohranjen ispred kuće Edija Sirotića u staroj Savudriji, nakon čega prenesen na čuvanje u depo Muzeja grada Umaga (listopad 2012.).
Posebnu pažnju među nalazima zaslužuju dva nalaza ranokršćanskih svjetiljki datiranih u 4. i 5. st. a pronađenih na samom ulazu u savudrijsku uvalu (BRUSIĆ 1995: 13). Prva je staklena svjetiljka stožasta oblika s tragovima otiska od brončanog nosača (MIGOTTI 2004: 59, 119).
Druga svjetiljka je keramička ukrašena motivom psa na gornjoj strani, te pečatom radionice utisnutim na donjoj strani diska, a u Savudriju je dospijela uvozom iz sjevernoafričkih radionica čija je produkcija zaposjela cijeli Mediteran naročito od početka 4. st. i kroz čitavo 5. i 6. st. I jedna i druga svjetiljka imale su funkciju osvijetljavanja, prva sakralnog, a druga vjerojatno profanog objekta. Dok su obje potvrda prisustva kršćanstva na području stare Savudrije, stakleni ipak upućuje na postojanje sakralnog objekta. Gdje i na kojemu mjestu bi se, prema tome, nalazila ta ranokršćanska crkva za sada se ne zna, ali je vrlo moguće da se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ivana.
Sporadični pojedinačni podmorski nalazi pronađeni na području od savudrijskog rta do uvale Zambratija nadopunjuju saznanja o načinu življenja, a naročito plovljenja u antičko vrijeme. Tri manje privatne zbirke, prva ona Danila Latina, druga Diega Makovca te treća Morena Degrassija, s karakterističnim nalazima izvučenim iz morskih dubina, ukazuju na moguće točke antičkih brodoloma, koji ploveći savudrijskim vodama nisu mogli izbjeći nagle udare vjetrova te su zajedno sa svojim teretom potonuli, ostavljajući nam dokaze svoje plovidbe u nalazima olovnih sidrenih prečki, keramičkog vrčića za ulijevanje ulja te naročito ručke keramičkog vjedra s apliciranom maskom boga Jupitera (Zeusa) Amona (HAYES 2008: 110, 276, pl. 83).
Dvije olovne prečke drvenih sidara najbolje, od svih nalaza, dokazuje postojanje antičke brodske plovidbe savudrijskim vodama. S obzirom na to da su oba pronađena na istoj lokaciji, moguće je da su bila i dio opreme istoga broda. Je li brod nastradao pod udarima vjetra ili su sidra bila samo odbačena, za sada je nepoznato. Olovne sidrene prečke zamijenile su one željezne već tijekom 4. st. pr. Krista. Upotrebom olova za izradu prečki omogućena je izrada većih, dužih i težih prečki koje su mogle služiti za sidrenje većih brodova, ali i isto tako i onih volumenski manjih a jednako teških sidara čime je bila olakšana njihova manipulacija, ali i njihov smještaj na brodu. Olovne sidrene prečke nalaze se po čitavom Mediteranu, a ove savudrijske bi se, s obzirom da su izvučene iz konteksta broda i njegovog tereta, na osnovi već poznatih savudrijskih brodoloma, mogle datirati u period od 2. pr. Kr. do 1. st.
BIBLIOGRAFIA:
Buršić Matijašić, K., Prapovijesne i antičke komunikacije sjeverozapadne Istre u rukopisima Alberta Puschija, Histria Antiqua 17, Pula 2009, 31-48.
Brusić, Z., Podmorska arheološka istraživanja antičke luke u uvali stara Savudrija 1995. Izvješće (neobjavljeno).
Brusić, Z., Uvala Pijan u staroj Savudriji, Histria Antiqua 18/1, Pula 2009, 245-256.
Degrassi, A., Inscriptiones Italiae, 10, 3, Histria Septentrionalis, Roma 1936.
Degrassi, A., I porti romani dell’Istria. Atti e memorie, vol. XXII, Venezia 1957, 45-81.
John W. Hayes, Roman pottery – Fine ware imports, The Athenian Agora, vol. XXXII, The American school of classical studies of Athene, Princeton, New Jersey 2008.
Križman, M., Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1979.
Matijašić, R., Topografija antičke ruralne arhitekture na obalnom području sjeverne Istre, Arheološka istraživanja u Istri i Hrvatskom primorju, Izdanja HADa 11/2, Pula 1987, 75-98.
Migotti, B., Od nepobjedivog sunca do sunca pravde, katalog izložbe, Arheološki muzej Zagreb, Zagreb 2004.
Mlakar, Š., Savudrija kao podmorsko arheološko nalazište. Izvještaj (u tipkopisu), Ljubljana 1963.
Orlić, M., Savudrija 1996, Podmorska arheološka sondiranja Sjeverni mol – Lukobran, Izvješće (neobjavljeno), Zagreb 1996.
Uhač, M., Brodolom na rtu Savudrija. Diplomski rad. Zadar 2003.
Tomassini, G. F., De commentari storici-geografici della provincia dell’Istria. Libro otto.Archeografo Triestino, Trieste 1837.
Zaccaria, C., I laterizi di età romana nell’area nordadriatica, Roma 1993.
Zmaić, V. Underwater Museums. Exploring Underwater Heritage, Zadar 2009.